Buđenje

Koliko smo se dali zarobiti.

Koliko smo nestali u kolotečini života, u strukturama krutog razmišljanja, u bespućima nametnutih pravila i propisa, suludih normi ponašanja, potpuno utopljeni u maglu sistema.

Samo je pitanje vremena kada će naša duša doći po svoje i prekinuti taj čvrsti lanac kojim nas drže utjerivači straha i nemira.

Najčešće se to dogodi kroz neki događaj, kroz situaciju neku koja nas dovoljno protrese – onako iz temelja.

Poljulja nam sve korijene i prodrma lažno izgrađene sigurnosti, učinivši da se zapitamo ono čarobno pitanje:

“Tko sam Ja”?

Pitanje koje neminovno otklanja crni povoj s naših očiju i kojim dajemo dozvolu samima sebi da ta novo otkrivena iskra u nama titra još jače.

I rušenje svega starog može početi.

I rušenje svega starog može početi.

Rušenje svega što smo mislili da jesmo i što smo slijepo vjerovali da je istina kreće polako, strpljivo, ali u potpunosti dosljedno i uporno, poput mora koje svojim sporim ljuljanjem valova od oštrog neuglednog kamenja stvara predivne oblutke.

A kada nam otpuštanje i promjene postanu prisnije, naše Buđenje strmoglavo juri sve brže i jače.

Uranjajući nas u dubine i povlačeći nas u visine koje nikada nismo ni sanjali.

I otvorivši oči jednoga jutra, shvatimo kako svakim novim svitanjem naš dotadašnji nemir polako kopni, rastapa se i nestaje, a zamjenjuje ga čistom ljubavlju okupan Svemir.