karmenbuneta..
.
Buđenje
Često zaboravljamo koji smo sretnici.
Zamisli samo…
Svakog trenutka, neprekidno obasipani smo s milijun načina, milijun mogućnosti, milijun prilika za stvoriti svoj mali zemaljski Raj, a mi se gušimo u mrtvilu i oluji pokušavajući korigirati čitav Svijet ili preuzimajući na sebe ulogu Spasitelja.
Kao da je Svemir nesposoban… pa je učinio grešku stvorivši nekoga ili nešto.
Uporno uplićemo svoje Prste u živote tamo nekih Ljudi, namećemo svoja pravila i način življenja i mišljenja svima oko sebe, kritiziramo i ponižavamo, grdimo, zamjeramo, često i pod izlikom pomaganja
Sve to potpuno odvojeni od samih Sebe i zakačeni za neke tuđe Rukave, Nogavice i Haljine.
U svom tom Bunilu ni ne sluteći, da to sve činimo kako bi izbjegli Susret sa samim sobom.
Sa svojim unutarnjim Središtem koje strpljivo čeka Trenutak da obratimo pozornost i uvidimo koliko smo se pogubili.
Koliko smo se dali zarobiti.
Koliko smo nestali u kolotečini života, u strukturama krutog razmišljanja, u bespućima nametnutih pravila i propisa, suludih normi ponašanja, potpuno utopljeni u maglu Sistema.
Samo je pitanje vremena kada će naša Duša doći po svoje i prekinuti taj čvrsti Lanac kojim nas drže utjerivači Straha i Nemira.
Najčešće se to desi kroz neki događaj, kroz situaciju neku koja nas dovoljno protrese-onako iz Temelja.
Poljulja nam svo Korijenje i prodrma lažno izgrađene Sigurnosti, učinivši da se zapitamo ono čarobno pitanje:
Tko sam Ja” ?
Pitanje koje neminovno otklanja crni povoj s naših Očiju i kojim dajemo dozvolu samima Sebi da ta novo otkrivena Iskra u nama titra još jače.
I rušenje svega starog može početi.
Rušenje svega što smo mislili da Jesmo i što smo slijepo vjerovali da je Istina kreće polako, strpljivo ali u potpunosti dosljedno i uporno, poput mora koje svojim sporim ljuljanjem valova od oštrog neuglednog Kamenja stvara predivne Oblutke
A kada nam otpuštanje i promjene postanu prisnije, naše Buđenje strmoglavo juri sve brže i jače. Uranjajući nas u dubine i povlačivši nas u visine koje nikada nismo ni sanjali.
I otvorivši Oči jednoga Jutra shvatimo kako svakim novim Svitanjem naš dotadašnji Nemir polako kopni, rastapa se i nestaje, a zamjenjuje ga čistom Ljubavlju okupan Svemir.
.
.
.